Kloparanje voza

Peterjon Cresswell

Iz planinskog Sarajeva do hrvatske obale čuvenog Jadrana, vlak vozi dva puta dnevno. Za 25 KM dobijate priliku da, sjedeći relativno udobno, četiri sata parite oči na pejzažu od kojeg zastaje dah – osobito u prvom dijelu putovanja, na potezu do Mostara koji leži tačno na pola puta. Ako imate sreće, još uvijek će u upotrebi biti oni švedski vagoni  iz 1970ih (kad uđete potražite znak “SJ”), s nekad savršenim enterijerom u drvetu, pomalo izlizanim plišanim presvlakama i sjedištima na kojima se može regulisati naslon. Samo puvučete razvaljenu ručicu, zavalite se i gledajte kako vam pred očima promiče Hercegovina.

S obzirom da je ovo Balkan, istorijskih podataka nikad ne manjka. Iako su još Osmanlije  sanjali o željeznici koja bi povezala Istanbul i Beč, pruge u Hercegovini su izgradili Habsburzi nakon aneksije 1878. Dali su se na posao gotovo odmah i septembra iste godine osnovali Upravu željeznica. Prioritet  je dobila pruga prema jugu i morskoj obali. Prva etapa, od primorskog prilaza Metković do Mostara, završena je i puštena u rad 1885. U Ostrožac je pruga stigla 1888. godine, a godinu dana kasnije i u Konjic. Pokazalo se, međutim, da 55 kilometara pruge, koliko je preostalo do Sarajeva, inžinjerima predstavlja izuzetnu logističku zavrzlamu; valjalo im je osmisliti neki mehanizam sa zupčanicima kako bi pokrili gotovo 20 kilometera strmog nagiba. Problem nesmetanog funkcionisanja željezničke linije od bosanskog glavnog grada do mora, riješen je izgradnjom tunela, negdje sredinom 20. stoljeća.

Uskotračna pruga opstala je i u vrijeme Tita. Predsjednik Jugoslavije volio je željeznice, i na  susrete sa šefovima država često putovao u svom raskošnom Plavom vozu. 1968. godine u rad je puštena nova pruga širokih tračnica, kao na pruzi Ploče-Sarajevo, i povezala Jugoslaviju.

Krvavi raspad Jugoslavije značio je i prekid mnogih željezničkin pruga. Između novoosnovanih nezavisnih država željezničke veze danas se obnovljaju polako, dajući doprinos polaganoj normalizaciji njihovih odnosa. U augustu 2010. u Višegradu su hiljade ljudi dočekale starinskog parnog ćiru koji je u istočnu Bosnu stigao iz Mokre Gore u Srbiji… Do 1974. najomiljenije prevozno sredstvo između  Beograda, Sarajeva i Dubrovnika bila je upravo željeznica.

Danas do Dubrovnika ne postoje željezničke veze, a iz Splita postoji samo jedna linija, do Zagreba. Ako iz Sarajeva krenete vozom u bilo koji od ova dva dalmatinska centra, morate ići do Ploča, odakle redovnim autobusnim linijama, bilo na jednu bilo na drugu stranu, stižete za dva-tri sata. Ovo, međutim, ne predstavlja neku teškoću. Jutarnji voz kreće s nekad slavne sarajevske glavne željeznice stanice ili u šest ili u sedam sati, zavisno od sezone. Taman imate vremena za brzinsko sarajevsko pivo iz dežmekastih smeđih flaša, u nekoj od kafanica staničnog hola. (Ako voz za Ploče kreće u 07:00, pazite dobro da greškom ne uđete u voz za Budimpeštu koji u isto vrijeme kreće sa istog perona, ali susjednog kolosjeka.) U ovom vozu nemojte očekivati vagon-restoran; ali će simpatični Bosanac, ili Hercegovac, naići nudeći kafu u plastičnim  šoljicama i boce piva Löwe. Prihvatiće i kune ako mora, ali ako imate KM učinit ćete ga sretnim.

Ništa manje dramatičan nije ni prilaz Mostaru, čija stanica je na istočnoj, bošnjačkoj, strani: mnoštvo džamija, pijaca i mostova, a visoko na brdu ogromni križ koji su Hrvati postavili nakon rata.

Kad krenete može biti mrak ili dan, opet u zavisnosti od sezone. Voz klopara preko planinskih vrhova i kroz mnogobrojne tunele, malo uzbrdo, malo nizbrdo – što je negdanje inžinjere prilično napatilo. Na provincijskim stanicama Hadžići, Pazarić i Bradina, iz oronulih staničnih zgrada izlaze uniformisani ljudi s crvenim kapama na glavi, i signaliziraju rijetkim vozovima. Sad već možete izvaditi foto-aparate i kamere, zašli ste u planinske pejzaže, zelenih padina i bistrih vodotoka. Prva veća stanica je Konjic, vozite se već sat i po. Nalazite se u gornjem Poneretvlju. Vode Neretve ledeno su hladne i iznimno čiste i bistre. Ovo je područje šumovitih planinskih padina, ledenjačkih jezera i ribogojilišta. Područje Konjica je u toku nedavnog rata bilo poprište nekih od najozloglašenijih ratnih operacija.

Vlak prati tok Neretve, čija je voda zelena kao grašak, sve do Mostara. Nakon što prođete Jablanicu, ostaje vam još sat vremena putovanja. Jablanica je čuvena po mostu koji su 1943. srušili Titovi partizani. Most još uvijek stoji urušen u Neretvu, ponosno svjedočanstvo slavne bitke za ranjenike. Ništa manje dramatičan nije ni prilaz Mostaru, čija je željeznička stanica na istočnoj, bošnjačkoj, strani: mnoštvo džamija, pijaca i mostova, a visoko na brdu ogromni križ koji su nakon rata postavili Hrvati. Nakon izmjene putnika, u znatnom broju; voz nastavlja prugom koja - isfrustrirate se kad shvatite - ulazi u tunel upravo u trenutku kad istegnete vrat da vidite čuveni Stari Most.

Odavde teren postaje ravniji – mjestimično krševit, mjestimično zasađen vinogradima i stablima smokve. Kad prođete Bačeviće, Žitomisliće i Krućeviće, tridesetak minuta od Mostara, nalazite se nedaleko od katoličkog svetišta Međugorje. Uskoro stižete u Čapljinu, gdje se nalazi carinska ispostava. Sad ste samo na 20 kilometara od mora. Provjera pasoša: pečat (otkad to nisam doživio!), promjena lokomotive, i ista vrsta formalnosti u Metkoviću, s hrvatskim kolegama čapljinskih carinika: još jedan pečat (ura, ura!).

Dok rovite po torbama tražeći kupaći kostim i ostale  potrepšine za plažu, pejzaž se potpuno pretvara u ravnicu. Ploče, odvajkada transportna luka, nije ono što vam treba, ali ćete autobusima čije redovne linije kreću ispred same željezničke stanice, stići na bilo koje odredište čarobnog Jadrana koje poželite.