Rođena tu

Umijeće nerviranja u Hercegovini: Šta je ili tko je ters?

U Hercegovini biti TERS nije samo crta osobnosti — to je značka časti. Ti ljudi, poznati po vječnom namrštenom izrazu i talentu da ih gotovo sve živcira, pretvorili su gunđanje u umjetničku formu. Ali to nije bilo kakvo mrštenje; to je dubok, ozbiljan izraz oblikovan stoljećima teškog života. Ratovi, gladi i bezbrojne borbe stvorili su kulturu u kojoj optimizam djeluje kao izazivanje sudbine. U Mostaru duh TERS-a živi punim plućima, miješajući otpornost s dozom humora.

Uzmimo, recimo, mog djeda — arhetipskog hercegovačkog TERS-a. Klesano lice, visoka figura i štap koji je uvijek bio s njim činili su ga oličenjem stoičkog šarma kojem su mnogi težili. Jedina pukotina u toj tvrdoj vanjštini bila je njegova ljubav prema mojoj baki. Njihova ljubavna priča? Čista drama. “Ukrao” ju je s seoskog sijela, prkoseći običajima, pa čak i svećeniku. Kad je svećenik inzistirao na pravom vjenčanju, djedov odgovor bio je čisti TERS:
“Mi smo već vjenčani pred Bogom. Radi svoj posao ili ćemo naći nekoga tko hoće.”

Njegove su navike bile legendarne. Kuću je okrenuo leđima glavnoj cesti da izbjegne znatiželjne susjede. Kad više nije mogao savršeno održavati vinograd — isčupao je svaku lozu. Njegov “medicinski uređaj”? Kamen od pet kilograma u čarapi za smirivanje želuca. Čak su mu i cipele imale rupe za čukljeve — jer udobnost je bila važnija od izgleda. TERS, u punom smislu riječi.

Vino, grožđe i obiteljske priče

Jedno od mojih najranijih sjećanja vezano je uz gnječenje grožđa s ocem i djedom u podrumu. Moja mala stopala tonula su u grožđe, a miris mi je preplavio osjetila. Tog dana zaklela sam se da više nikad neću jesti koštice grožđa. Moj otac, ljubitelj Blatine, našalio se:
“Bitno je da ti nije uništilo sposobnost da piješ vino.”

Blatina, sa svojom varljivom slatkoćom (baš kao hercegovačke žene) i snažnim završetkom, bila je obiteljski favorit. Kako bi moj otac rekao:
“K’o i moja žena — slatka na početku, ali kad te jednom uhvati...”

Vino nije bilo samo piće; bilo je način života. U Hercegovini su vinogradi mjerili vrijeme pouzdanije od kalendara. Moj otac rođen je u vrijeme berbe, kao i njegova braća i sestre. Kad bi ga pitali za datum rođenja, baka bi slegnula ramenima i rekla:
“Par dana prije berbe.”
Život je bio težak, ali vino ga je činilo podnošljivijim.

Hercegovačke žene

Hercegovačke žene su glasne. Ne zato što vole buku, nego zato što se u ovom kraju davno naučilo da, ako govoriš tiho, nitko te ne čuje — a posao se sam od sebe neće napraviti. Hercegovački muškarci su, nažalost, često ginuli — u ratovima, na granicama, na gradilištima, u tuđim državama — u pokušajima da “bude bolje”. A kad muškarci nestanu ili su odsutni, žene ne dobiju pauzu. One jednostavno preuzmu sve.

Zato su hercegovačke žene navikle same podizati djecu, same raditi, same držati kuću, obitelj, financije i red. Ne zato što su to planirale, nego zato što je tako ispalo. I usput još slušati kako su “jake žene”, kao da je to bila ambicija, a ne nužnost. U Hercegovini je majka glavna. Ne simbolično, nego operativno. Ona zna gdje su papiri, računi, djeca, ručak — i tko je kome što dužan. Pamti rođendane, sahrane, tko s kim ne razgovara od ’98. i zašto. I nije slučajno da u mnogim kućama očevi majke zovu “šefice”. Nekad u šali, nekad potpuno ozbiljno. Jer netko mora voditi firmu — a firma se zove obitelj. Hercegovačke žene ne znaju što je small talk. I iskreno — nisu sigurne čemu služi. Razgovori o vremenu, prometu i “ma, evo, gura se” ili se preskaču ili se brutalno skraćuju. Ako pitaš kako su, dobit ćeš stvaran odgovor — ili nikakav. Sve između smatra se nepotrebnom kurtoazijom.

Zbog toga mogu djelovati grubo onima koji su navikli da se problemi prvo lijepo zapakiraju. Hercegovačke žene ne klimaju glavom iz čiste pristojnosti niti glume ugodu. Ali kad kažu da im je drago što te vide — to stvarno misle. Kad pitaju kako si — zanima ih odgovor. Sve ostalo je gubitak vremena. Hercegovačka žena zna biti stroga jer zna da život nije mekan. Nije pretjerano nježna, ali nije ni hladna. Ljubav se ovdje pokazuje brigom, radom i rečenicom “jesi li jeo?”, a ne zagrljajima od tri sata.

I na kraju, hercegovačka žena nije ni mit ni ideal. Ona je žena navikla da se stvari rade, da se ne kuka previše i da se ide dalje — što god se dogodilo.

Glasno. Odlučno. Bez small talka. Bez filozofije.