Moj Mostar
Mostar
Grad umjetnosti, povijesti i humora
Piše: Mirna Jelčić
S Mostarom me upoznala moja baka – svojom ljubavi prema rodnom gradu u kojem svaka ulica bruji od povijesti i humora, koja nije blijedila ni kad je u 90toj zauvijek skopila oči . Rođena 1920. godine, nosila je onaj poseban duh Mostara sa sobom kamo god bi išla. Njezin naglasak, melodičan poput pjesme, nikada nije popustio, iako je desetljećima živjela van grada. Obdarena sopranom, pjevala je i glumila u mostarskom kazalištu a sva njezina braća i sestre pjevali su ili svirali u kulturno umjetničkim društvima. Svih 8 braće i sestara. Nakon smrti mog djeda rijetko je pjevala ali humor joj je ostao britak kao i uvijek – kolutala bi očima i u šali se molila Bogu za spas svaki put kad bih joj ja pokušala zapjevati. To je bila ljubav, po mostarski: mješavina duhovitosti, ironije i nježnosti koja savršeno utjelovljuje sam grad.
Gledam njezine fotografije iz kasnih 30tih. Mostar je oduvijek bio grad kontrasta: profinjen, ali grub; sofisticiran, ali nenametljiv. Neke gradske žene pratile su najnovije europske modne trendove – kaputi struka naglašenog kroja, šeširi širokih oboda i visoke potpetice bili su pitanje prestiža, druge su bile smjerno pokrivene, tradicijski i vjerski a opet bile vidljiva snaga svojih obitelji, svoje zajednice. U Mostaru je multikulturalnost živjela mnogo prije nego što je taj pojam postao globalna poštapalica. Mostar je upijao različite tradicije, religije i običaje, stvarajući kulturu bogatu, slojevitu i otvorenu. Iz bakinih crno-bijelih fotografija, romantični Mostar hrabro govori o prelijepim ženama, njihovim udvaračima, zanesenim muškarcima pjesničkog srca.
Jedno od gradskih blaga je sevdalinka Emina, koju je napisao mostarski pjesnik Aleksa Šantić. Pjesma slika divljenje i čežnju prema ženi druge vjere i kulture, noseći u sebi tihu, dostojanstvenu tugu. Emina duboko rezonira sa svima koji poznaju dušu grada – gotovo poput neslužbene himne Mostara, spoj melankolije i ljepote. Moja baka, svojim mekanim sporanom ovu je pjesmu zauvijek ugravirala u moje srce. Poseban doživljaj je bio slušati ovu pjesmu obučenu u novo ruho, u izvedbi Mostarske Rock Škole, mladih muzičara, na svečanom otvaranju Red Bull Cliff Diving natjecanja. I ako ne razumijete jezik, emocija će vam biti potpuno jasna. A poruka pjesme je pronalazak ljepote, i ljubavi u toj ljepoti.
Ipak, Mostar ima specifičnu vrstu humora koji nike za slabe. Da bi ovdje preživio, čovjek mora znati smijati se i ne shvaćati sebe previše ozbiljno. Oni obdarenI brzom pameću i oštrim jezikom s ljubavlju se nazivaju liske. Takvi ljudi od svega – koliko god banalno ili ozbiljno bilo – znaju napraviti šalu, savladavši umijeće blage, ali precizne sprdnje. U Mostaru ništa ne prolazi neopaženo, a humor zna biti i okrutan; to je jednostavno način života. Ruganje je ovdje oblik umjetnosti, duboko upisan u identitet grada.
Umjetnici i osebujni likovi čine neformalnu elitu Mostara. Da bi stekao poštovanje, gotovo je nužno biti pomalo ekscentričan ili kreativan. Ulice nazvane po lokalnim umjetnicima stalni su podsjetnik na snažnu povezanost grada s umjetnošću. Slavne osobe koje traže anonimnost mogle bi se ovdje osjećati sigurno – Mostar se specijalizirao u ignoriranju slave. U ovom nenametljivom kutku Hercegovine, nitko nisi dok ne zablistaš talentom ili neobičnošću.
Doselila sam se u Mostar zbog posla ali sam onda i našla Mostarca sa kućom, u koju sam se uselila. Cijeli onaj Mostar koji je otišao s mojom bakom, vratio mi se u drugoj formi, u drugoj vrsti ljubavi, i onda sam ga otkrila ponovo. Svaka Mostarka i svaki Mostarac jedan su sloj ovog neobičnog grada, i nikad ga nitko, pa ni Mostarci sami, neće moći u potpunosti upoznati jer se sa svakim čovjekom na novo rađa.
